HTML

Novosti

DR. ADEM BALIĆ: Kako sam uz Valtera počeo trčati

 

28.04.2022 12:43
Slika
 
Piše: Dr. Adem Balić

Moj pokušaj da u gimnaziji izaberem atletiku je propao jer nije bilo dovoljno zainteresovanih za tu grupu pa sam "ubačen" u košarku.

Nakon toga, slijedi vojska, motori, ženidba, djeca, univerzitetska i poslovna karijera u kojoj nije bilo sporta. Ne želim reći da nije bilo vremena, kao što to sada mnogi govore, nego prije da nije bilo poticaja koji bi išao u tom pravcu.

Prije petnaestak godina počeo sam igrati tenis, sasvim slučajno, zahvaljujući prijateljima koji su me zainteresovali za taj sport. Malo – pomalo, ja sam počeo da ovladavam osnovnim elementima te igre, pa počinju i prvi mečevi, te i želja za pobjedom. Shvatio sam da bez stručne pomoći to nije ostvarivo pa sam počeo da idem na treninge kod profesionalnih trenera. Sve u svemu, za napredovanje u tenisu nije bilo dovoljno samo usavršiti udarce nego i pojačati fizičku spremnost, a tu je na prvom mjestu bilo trčanje koje je trebalo da mi da snagu, brzinu i izdržljivost.

Kupio sam traku za trčanje i počeo pomalo da trčim. Trčao sam dva – tri puta sedmično kad bih ugrabio vremena, a uglavnom je to bilo u kišnim danima. Postepeno sam povećavao kilometražu, pa sam tako, gledajući film, došao i da magičnih 10 km. To s gledanjem filmova bilo je odlično jer bih se zagledao i vrijeme bi mi brzo prošlo. Zaboravio sam reći da sam redovito igrao mečeve i po dva sata, čak i ako sam gubio sa dva ili tri-nula. U toku mečeva sam se dosta kretao. Naime, bio sam poznat kao igrač za koga nema izgubljene lopte, te da sam znao stizati i „nemoguće". Međutim, trčanje na traci je bilo znatno zahtjevnije pa se nisam mogao pohvaliti da sam trčao čitav sat neprekidno.

Nekako u to vrijeme, desio se taj sudbonosni susret s Mirzetom Halilovićem mnogima poznatom kao Valter, a meni kao Miči. Naime, ispred fudbalskog stadiona na Tušnju dok sam čekao sina da završi fudbalski trening, sretnem Mičija koga sam poznavao kao vlasnika mehaničarske radnje u Ciljugama, gdje sam popravljao svog Golfa „dvojku". Bio je sportski obučen, tj. onako kako ga svi znamo, u majici bez rukava i šorcu.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Ut enim ad minim veniam, quis nostrud exercitation ullamco laboris nisi ut aliquip ex ea commodo consequat. Duis aute irure dolor in reprehenderit in voluptate velit esse cillum dolore eu fugiat nulla pariatur. Excepteur sint occaecat cupidatat non proident, sunt in culpa qui officia deserunt mollit anim id est laborum.
Slika
„Otkud ti ovdje?", pitao sam. „Trčao malo na stadionu", odgovori on, još uvijek pomalo zadihan, i nastavi: „Trčim ja već par godina, već sam istrčao i maraton."

„Maraton, onaj maraton što je neki Grk istrčao pa umro", upitah zapanjeno.

„Jest, taj baš taj maraton", odgovori on s osmijehom, „ma, nije to ništa strašno, čak naprotiv. Super je, trčimo, družimo se i povremeno istrčimo i te duge dionice po 20 i više kilometara."

„Trčim i ja, al' na traci, al' cenera maksimalno."

„Ma, kakva traka, trči se napolju. Dođi jedan dan s nama pa ćeš vidjeti šta je pravo trčanje."

Rastali smo se s mojim obećanjem da ću mu se pridružiti prvom prilikom kad me pozove.

Sjećam se i sad tog oktobarskog predvečerja kada sam došao na stadion da trčim. Obukao sam se kao da idem u grad (farmerke, jakna i cipele) i tako Mičija sačekao ispred stadiona. Mislio sam da postoji garderoba, kao i na tenisu, u kojoj ću se presvući, ali toga nije bilo; presvukao sam se na tribinama stadiona, sramežljivo, a stvari stavio na klupe na kojima sjede treneri i rezervni igrači za vrijeme fudbalskih utakmica. Bilo mi je neprijatno i nezgodno, ali nisam imao kud. Ostali su svi već bili obučeni u sportsku opremu pa sam krenuo da trčim. Već nakon prvih 200 m, toliko sam se zadihao da sam skoro izgubio dah pa sam htio da stanem, ali mi Miči nije dozvolio. Usporio sam, usitnio korak i došao sebi. U više navrata sam ponovo pokušavao da stanem, ali nisu mi dali ostali trkači, bodrili su me dok nisam istrčao 5 km. Poslije toga, otišli smo u kafić na stadionu gdje smo popili crni čaj, gdje sam imao priliku čuti njihove pozitivne emocije i stavove u vezi s trčanjem. Slušao sam o trčanju po kiši, snijegu, na minusu, misleći da su ludi i da pretjeruju.

Gdje li sam ja došao?, pitao sam se, Miči mi je izgledao kao normalan. Trčati po nevremenu pored trake u zatvorenom i toplom, u tom momentu za mene je bila čista ludost, a da ne govorim o toj „budalaštini" koju su zvali Ironman, da nakon plivanja s mokrom glavom sjedaju na biciklo, a onda još i trče.
I tako sam počeo trčati vani, u društvu, te sam uskoro istrčao i svoju prvu „desetku", naravno s kim drugim nego sa Mičijem i vjerovatno me tad definitivno zarazio s tim virusom zvanim „trčanje". Na tenisu sam konačno počeo pobjeđivati, te sam se čak prijavio i na takmičenje u Tuzlanskoj rekreativnoj ligi. U to vrijeme nisam bio svjestan da je to u stvari bio početak moje trkačke, a kraj moje „teniske karijere" jer sam se radovao zajedničkim treninzima nedeljom ujutro koje nisam propuštao bez obzira na vremenske prilike. Malo po malo, sve češće dešavalo da kad nemam partnera za tenis da idem da trčim, vjerujući da će mi to pomoći da budem još bolji teniser, a u stvari sam postajao trkač da toga nisam bio svjestan.

Mislim da je ključni bio dan kada sam prvi puta istrčao 16km. To je bilo jedne nedelje kada su ostali trkači izašli sa stadiona da odrade dužinski trening, a ja sam ostao i krug po krug istrčao 30 krugova. Noge su mi otkazale i to je bio razlog zašto sam stao jer sam pokušao istrčati polumaraton. Jedva sam se vratio kući, ali to me nije obeshrabrilo, nego mi je dalo nadu da ja to mogu, te sam to i saopštio Mičiju. On je podržao i pomogao da odaberem trku i da se za nju pripremim. Imao sam tri do četiri trkačka treninga, a između njih mečeve tenisa. Nakon svakog meča sam još i trčao najmanje 5km. Na taj način sam imao treninge koji su trajali dva do tri sata, najmanje tri puta sedmično. Na osam dana prije trke, u okviru tenis – lige imao sam meč koji je trajao 3:15', a koji sam dobio u tie breaku što mi je bila svojevrsna generalna proba za trku i znak da mogu izdržati opterećenje i duže od tri sata.

I istrčim ja taj polumaraton u Sarajevu i umjesto da tu stavim tačku, ja tog dana odlučim da istrčim maraton. Prvi koji mi je čestitao bio je naravno Miči koji je već imao prijedlog za novu trku – Beč, 10. april. Moj odgovor bio je kratak i jasan: „Ako idem u Beč, onda trčim maraton." „Ako ćeš ti trčati maraton, i ja ću", odgovorio je. Stisli smo ruke i dogovorili se da se prijavimo čim se vratimo u Tuzlu. To sam i uradio. Moj odgovor jeste bio nepromišljen, ishitren u trenutku zadovoljstva i sreće zbog istrčanog polumaratona.

I istrčim ja taj maraton u Beču, naravno Miči je ponovo tu zakuhao rekavši – jedan maraton ko nijedan. I tako i bi.

Danas nakon 7 godina, iza sebe imam bezbroj istrčanih kilometara, tri zvanična, jedan nezvanični maraton, te 9 triatlona od kojih 7 srednje dugih ili half Ironman. I dalje trčim iako sad imam 63 godine i radujem se trkačkim treninzima, ali i trkama kao i na samim počecima i to me čini sretnim i zadovoljnim. Korona je učinila svoje, te smo svi malo podivljali, radeći samostalno tzv. virtuelne treninge pa čak i trke, udaljivši se jedni od drugih. Nedavni odlazak na polumaraton u Mostaru je probudio u meni taj trkački virus i opet zahvaljujući Mičiju, jer da nije bilo njega vjerovatno da na trku ne bih išao sam, jer ipak od Tuzle do Mostara treba barem 5 sati dobre vožnje. Lako je otići, ali valja se i nakon trke vratiti.
0 0